Stotine kuća samo jedan dim
Bože škabrnja gori
ne trešnje ne jabuke ne kruške
ne, vješaju ljude
a sada gola stabla ko božićna drvca
mrtvima okičena
nakiti strave
iz umnobolne glave
Jesen je smirila plodove vaših trudnih ruku
a nećete dočekati svadbe
dozrijeva vino u bačvama
vime vinograda na dugim sijelima
nećete ga piti
Kako će sutra zatrudnjeti njive
U smrti ste izmješali imena
što zbore vaše ugašene oći
nevini težaci
što rasporednih grudi gledate u nebo
stiskaju se prestravljene njive
kao da se mole
tuguju ucviljene za vašom ljubavlju
odjedanput toliko smrti
odlazite mnogi ne oplakani
A psi idu od kuće do kuće
i ne mogu prepoznati svoje gospodare
isječene mržnjom
škabrnja gori
iz dima u zrak katedrala raste
prema nebu
i moja olovka plače
kao dijete bez naručja.